neostvariva zamisao

zbirka izmisljotina

22.08.2007.

Projekat

Zao mi je sto se ne javljam cesce, ali upravo radim na jednom projektu koji se zove prosirenje alternativnih nacina upraznjenja privatnog zivota. Kakav je to projekat, da li je uspio il me je porazi, cete uskoro moci procitati na ovom mjestu!

Do tada vas ljubi isplanirana Shimera!:)

12.08.2007.

O nevezivnim vezama

U zadnje vrijeme ne mogu a da se ne pitam sta se to promijenilo od moje 18te godine. Jer tada, dakle negdje na prelomu djevojcice u djevojku, sam u potpunosti razumjela tu musko-zensku igru. Pardon - ne igru, vec tada vezu. Sve je bilo tako krasno uredno, cijeli tok dogadjaja je imao svoju sifru i razlog. Upoznate se, on te pozove na izlazak. Prosetate se korzom, doprati te kuci i pita mozete li se opet vidjeti. Ti onda sva usplahirena sacekas njegov naredni telefonski poziv, koji - i sada paznja - i zaista uslijedi! i sada vec znas da imate pravi date. Uskoro dolazi i prvi poljubac (onaj najsladji) i sve postaje jasno, znas da ste par. U vezi. Ekskluzivnoj. One on one. A danas. Hmm a kako je danas?!

Danas zivimo u svijetu, ili moja malenkost, u kojem postoji najmanje 50 razlicitih izraza za musko-zenske relacije. I cini se da upravo sto ih je vise, to je teze definirati dati odnos. Danas poziv na kafu nista ne znaci. Poljubac je znak privlacnosti, ali nikakav ekskluzivni pecat. Danas cete mozda provesti nekoliko noci zajedno, ali opet ces oprezno reci da se tek "vidjas" s nekim - nista ozbiljno. Danas je hodanje, furanje, zabavljanje - ma nazovi kako hoces - postalo urbani mit. Mozes imati sve u ovom gradu koji nikad ne spava: prijatelja kod kojeg ponekad prespavas, bivseg s kojim vise ne spavas - ali izlazis, aferu kojoj ne znas ni prezime, momka kojeg volis i s kojim nisi u vezi. Jer veza - UUUUUU - ta opaka, zlocesta rijec, je danas ugrozena vrsta u ovom svijetu izlazaka i svih nemogucih ili ipak mogucih kombinacija. Sta se desilo? Jesu li svi ti romanticni, pozrtvovani decki se jednostavno umorili od ekskluzivnih, determiniranih kombinacija? Ili su se pak cure u toku niza godina od 18te do 26te do te mjere promijenile, te su postale i same neodlucne kojem slatkom momku u toj masi ovakvih dati svoje srce na leasing, te ga danas dijele na njih vise?

Svo ovo vrijeme sam mislila da je ovo jednostran problem. Da su muskarci ti koji se ne zele vezivati, sto mi je djelimicno moja prijateljica Jo objasnila i humanoidnom evolucijom. Muskarci su po njoj tu da rasprsuju sto vise sperme po svijetu za vrijeme svog zivota (zbog sto vise potomaka i ocuvanja ljudske civilizacije), a zenke teze hranitelju i ekskluzivnom daddy-ju za te potomke, da bi isti mogli prezivjeti i tako dostici reporduktivni stadij u kojem se sve to nastavlja iznova. Meni je ovo zvucalo prejednostavnim i prefrustrijajucim - zar se nismo odmakli od doba homosapijensa?! Ali vidi sad - obreh se sama u situaciji gdje ne zelim vezu, ali zelim momka koji mi nudi vezu. Zvuci paradoksno? Nije. Mozda su zenke novi muskarci 21. vijeka.

Savremena zenka u godini 2007-moj ne treba hranitelja, jer ima svoju platu. Ona ne treba ni skrbnika, jer je u stanju da sama plati svoj stan s pogledom na park. Za hranu se brinu restorani, fast-food lanci i obliznji superxafsi (ponekad i pasta industrija spravljena u roku od 5min na vlastitom sporetu). A potomci visu nisu pitanje opstanka, vec kontracepcije. Kod koje je opet zenka glavni snositelj odgovornosti. Dakle eksluzivnost izvjesnih muskih zadataka se danas dijeli i ispunjaje jednako od strane zena, zbog cega je - mozda - veza kao eksluzivnost takodjer postalna dvojbeni i beskrajno diobni pojam. Mozda.

A opet - pored sve te samostalnosti, komotiteta i neovisnosti, ja ne mogu a da se ne sjetim bez neke neodredjene nostalgije onih prvih nevinih setnji niz korzo i leptirica u stomaku jutro poslije prvog izlaska pri pomisli na telefonski poziv koji ce uslijediti. Carolija romantike je danas ustupila mjesto trezvenosti. I sve je odjednom postalo (ne)moguce.

09.08.2007.

Picture perfect

Ja vise zivim u proslosti, nego u ovom trenu. Sjecanja, riznica zakopanih momenata, predmeta, ljudi. Ne razmisljati. To je rjesenje. Pusti neka te svakodnevne radnje udalje od tebe same. Ti uvjezbani koraci, draga rutina koja te uljuljkuje u osjecaj sigurnosti i daje iluziju kontrole. Ustani iz kreveta, umij lice hladnom vodom, obuci se i kreni na posao. Ispuni zadatke koje drustvo zahtijeva od tebe, kojima si se obavezala. Odradi svojih 10 sati, ali ne razmisljaj. Dodji nazad, popij mozda jos neku usputnu kafu i prozbori i nasmij se. S rajom. Udji u stan, upali televizor, pregledaj postu i otvori frizider. Presvuci se, sjedi za racunar ili uzmi casopis, knjigu u ruke. Ali ne razmisljaj.

Jer ja kad razmisljam, uvijek se vratim na isto. Kao hrcak u svom kavezu sto bespomocno i tupavo udara sapama u zeljezni kolut. I vrti, vrti, vrti... Nekada zavrtim taj kolut, pa sam u naninom dvoristu. Perem crvene jagode ispod njene cesme posred baste, a s desna mi se smijesi moja rodica Dina. Nana je pod starim orahom, s mlinom na krilu i dobacuje nam kao ljutito da ne prskamo vodom okolo i namiguje pri tome. Cujem glasove sto dopiru iz unutrasnjosti kuce i osjetim miris zumbula u vazduhu. I srece. Jel znate vi kako mirise sreca?

Nekada me zavrti to kolo, pa se obrem u podrumu svoje zgrade. Svugdje je mrak koji narusava drhtavi treptaj svijeca, ciji se plamen njise u ritmu disanja onih stanara sto im najblize sjede. Cujem tresak granata, osjetim vibracije u zemlji i strah koji mi stisce stomak i zdrijelo. Usta mi se suse, noge su malaksale i za ruku drzim Amilu koja place tiho uz mene.

A onda sam opet tu negdje. Vidim sebe kako kupujem haljinu za Dinino vjencanje i oprobavam je ispred ogledala u mom stanu u kojem sada zivim. Uzimam novine i sjedam u kafic da ih procitam uz jednu produzenu s mlijekom. Imam 26 godina i sve sto covjeku treba. I vise od toga. Imam da pijem, jedem, zivim u miru i izobilju, zdrava sam. A opet se precesto izvlacim odavde u proslost.

Mozda jer nikada nisam s njom zakljucila. Ne mozes imati dva zivota. Rodis se samo jednom, imas samo ovaj zivot i zato ne mozes zaboraviti i zapoceti iznova. Jer tada bi bio ili lud ili mrtav. Zivi uz svoju proslost, posadi je kao ogledalo uza se i cudi se. Da je ustvari vise nema. Da je sve manje tu onih iz tog suncanog dana u basti moje nane. Da ni ta kuca vise nije za mene, sada neko drugi sjedi pod starim orahom. Uskoro ce i njega posjeci, i kucu srusiti i sagraditi tu podzemne garaze. Kuda dakle staviti proslost? Ima jutara kada se probudim i pomislim da mi Bosanci imamo tri zivota. Onaj prije rata, jedan u toku rata, i onda ovaj - poslijeratni. Tri apsolutno nekompatibilne cjeline kojima si ti jedina karika.

Dina je otisla da zivi u inostranstvo i sada se vidimo jednom u dvije godine. Nana je umrla za vrijeme rata, operisala je zuc i nije prezivjela komplikacije koje su uslijedile. Najvise me bole dvije stvari. Da se mama nije orpostila od nje, i da nana nije zadnje dana provela u svojoj kuci, vec u nasem podrumu i bolnici koja zaudara na penicilin, a mirisa zumbula nigdje nema... Dajidza i dajnica su se razveli. Ona ima vec i drugi brak iza sebe, zivi sama i pise mi cestitke za rodjendan u kojima tvrdi da je sretna u Njemackoj. Znam da nije. Dajidza je sam, zivi i dalje u Bosni i nosa dvije slike u novcaniku. Od rodice i rodjaka. Koje vidi jednom u godini. Tetka S. je umrla prosle godine, neocekivano i nakon kratke bolesti. Nije docekala da joj kcerka diplomira, a ako joj je ista bila zelja - bilo je to da doceka da Amela dobije "svoj hljeb u ruke". Kada je umrla, prodali su naninu kucu, a pare koje su trebale za vrijeme njene bolesti, sada vise nikom ne trebaju. A ja? Ja zivim na tromedji, dio mene je Bosni, dio ovdje u kapitolu KuK monarhije, a dio se izgubio negdje.Nekad. Imam sve, zivim u izobilju, zadovoljna sam. Boze zdravlja. I nicim ova moja prica nije posebna. Ona je bosanska. Bosanska slagalica, slika koja je pukla na bezbroj dijelova i rasula sa kud koji. I ja te djelice ko kupim, i vracam nazad, ali ne ide. Ne ide... Neki su zauvijek nestali, slika vise nikad nece biti ista. Sem tu, u toj proslosti z koju sve manje nalazim mjesta i prostora u ovom sto me okruzuje.

Ima dana kada je bolje ne razmisljati. Zagrli rutinu, sutra je novi dan. I ne razmisljaj.

08.07.2007.

Tik-tak

Ovih dana sam intenzivno razmisljala o tajmingu, o vremenu - godinama, mjesecima, cak i satima u kojima se nesto odigralo ili ne. A sve zbog takvog tajminga ili iz nedostatka istog.

Jos za vrijeme mog gimnazijskog doba smo se druzili, moj B. i ja. Bilo je to jedno od onih prvih zensko-muskih prijateljstava koje imas u zivotu, onih za koje naivno mislis da nece pokleknuti pred razlikama u spolovima, vec do vijeka ostati odani jaranluku. Nije bilo gida a da B. nije bio tu, niti bi on i njegovo drustvo nesto organizovali bez mene i mojih prijateljica. Beskonacni razgovori, filozofiranja i pametovanja uz gitaru na klupama u toplim ljetnjim vecerima, zezancije i puno, puno smijeha. I malo pomalo se pocelo nesto mijenjati u meni. Njegovi pogledi su mi odjednom postajali neprijatni i tjerali mi crvenilo u obraze, odnekle se izrodila i modna svijest moja te sam pocela da se zagledam u odabranoj odjeci prije nego sto se nadjemo. Ukratko, zaljubila sam se. Ali tome tada nije bilo mjesta. Jer je B. bio jaran, a mi svi jedna velika grupa nas u koju se takvi spojevi jednostavno nisu uklapali. I ja sam bila uplasena. Da te moje emocije nece biti uzvracene, da cu napravit ludu od sebe i da cu - najgore od svega - izgubiti nase prijateljstvo. Ali iako mozda ove prve dvije stvari ustedjeh sebi ne govoreci nista, prijateljstvo ipak nismo uspjeli zadrzat. Polako, ali ipak, smo se poceli udaljavati i sve vise kaciti oko gluposti. Ne znam, jednostavno smo se izgubili iz vida na kraju. Dobrih osam godina kasnije smo se ponovo nasli, u istom tom drustvu, u istom gradu. Svi pomalo ozbiljniji, iskvareniji, sa vise iskustva, ali manje sjaja u ocima. I odjednom, valjda dirnut zbog cinjenice da se dugo nismo vidjeli, B. se pred svima obrati meni. I rece da mi eto sada zbog svih tih godina koje su prosle i stvari koje su se desile, ima hrabrosti reci da je nekada bio zaljubljen u mene. Ali nije imao hrabrosti priznati mi. Tada.

Subota je i glavna shopping milja ovog grada vri. Ja vec kasnim na dogovoreni sastanak sa prijateljicom, izlazim iz metro stanice i biram lijevi izlaz, umjesto desnog na kojem inace uvijek izlazim. Ovaj put mi se ne da pjesaciti dugo. Hitam uz stepenice, na cesti me vec guta nesnosna vika i zamor ljudi. Parada je elektronske muzike, basovi ubijaju, ljudi su svuda oko mene. I onda.... U toj nanosekundi - jedan pogled, jedan treptaj oka, jedan otkucaj srca - i znala sam da vise nema sumnje. On. Zivi dokaz mog zadnjeg brodoloma, neko koga ne zelim vidjeti da me ne bi zivo podjestio na besane noci. On u mom gradu, na pola metra od mene, medju milion nepoznatih lica. Sve oko utihnu, osjetih da gubim tlo pod nogama i obamrlost mi pokri cijelo tijelo. samo jedna nanosekunda.

I pitam se danas, sta da sam tada imala vise hrabrosti i rekla B. sta osjecam za njega? Kako bi moj zivot do sada izgledao? Da li bi ipak upoznala ove osobe koje ostavise trag u mom zivotu ili bi me put odveo negdje potpuno drugdje?! Ili, sta da je B. bio odlucniji? Sta da sam jucer propustila metro i dosla tri minute poslije na dato mjesto? Ma koje tri minute, da sam pola minute duze trebala pri izlazu iz stanice - da li bih ga ipak vidjela? Ili bih nastavila i dalje zivjeti uljuljkana u ovoj iluziji da sam postala imuna na njega, da sam u ovom gradu sigurna od njegovih pogleda, da se ne moram bojati i iscekivati ga iza svakog coska jer zivi stotinu kilometara daleko od mene?! Jedna sekunda, jedna odluka. Los tajming, dobar tajming ili jednostavno sudbina?! Preodredjenost ili ipak slucajnost?

Ja znam da slucajnosti ne postoje, jer ne akceptiram tu teoriju da mi je zivot tek jedan niz naslijepo nabacanih susreta i dogadjaja bez ikakvog dubljeg znacaja ili svrhe. Ne, mora biti nesto vise u ovome gdje smo. Ali i pored svega, uvijek ce da ostane ono jedno malo pitanje - sta da sam samo tada...?!  Pitanje ciji odgovor i ne ocekujemo, ali ga uvijek nanova postavljamo. Pogotovo onda kada se bojim izgubiti to sto imamo. Ili onda kada dato ne zelimo ili ne mozemo prihvatiti.

15.06.2007.

Buchenwald

Sjecam se tog dana kao da je jucer bilo. I cudim se kako se neki momenti, sekunde tek, usijeku u sjecanje i ostanu tu da traju zavijeka dok nas neke godine znaju proci u nekom velu od nejasnih oblika, ljudi i dogadjaja. Upozoravam nestrpljive citace da odmah odustanu, ovo je bio kao sto rekoh jedan dug dan koji se danas nanova probudio i spojio sa ovim, ali zato i pisem...

Dakle, imala sam 14 godina i bila zvanicna izbjeglica u zemlji Nijemaca. Ali ovaj put su oni bili oni dobri, a ondasnji dobri su postali zli i tako sada nisam bila izbjeglica zbog Nijemaca kao moja nana rahmetli, vec izbjeglica kod Nijemaca. A izbjegla sam tj. moja mama je odlucila da je bolje za mene da napustim vlazni i hladni podrum i tutanj granata koji su ovaj put bile ispaljivane od srpske vojske, dakle Srba, za koju moja ona ista nana rahmetli tada jos nije vjerovala da su Srbi dok smo zajedno sjedile u podrumu i brojale detonacije. Jer Srbi su bili njeni kumovi na vjencanju, objasnjavala mi je, i njene komsije dok je zivjela na Zelenom vijencu u Beogradu davne 1943. I eto, sudbina je tako htjela da se poigra malo sa nama i obrne strane, obrne percepcije i navede te na pitanje ne ko je dobar, a ko nije. Vec postoji li uopste dobro na svijetu, ako vec sutra ovaj danasnji dobri moze postati tvoj dzelat.

Tako nekako su se odvijale moje misli dok sam se skupa sa svojim (njemackim) razredom vozila finim njemackim busom kroz fine i lijepo uredjene njemacke autoputeve. Iz zapadne u istocnu Njemacku. U Buchenwald. Mislila sam tada da jedina ja od nas 24 (jer njemacki razredi su isto fino uredjeni, nisu pretrpani) znam kuda idemo. Naravno da su moji drugovi i drugarice znali da se vozimo u koncentracioni lager Buchenwald, ucitelj Frommann nam je to objasnio na casu historije Ali ja sam bila zvanicna izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, bila je to 1994ta godina i jedina ja od nas 24 u razredu sam tacno znala da razlikujem alarm za vazdusnu opasnost od onog za opstu. I jos par trikova kako se sklonit na vrijeme kad cujes tupi zvuk granate (to su je tek ispalili) etc. Mozda sam u tom svom djetinjem otudjenju bila sebi malo i posebna jer sam bila drugacija. Mozda sam zeljela da se vidim kao drugaciju od drugih, da nekako opravdam svu tu neizdrzivu bol i podijeljenost koju sam nosila sa sobom otkako sam se bila rastala od svog tate, brata, moje nane i tetke. I onda su tu bili Amila, Hasan, Ziga, Hare, Melisa, Amra, moja breza sa lijeve strane travnjaka do zgrade, visoka bandera kod koje smo se igrali kadije i zmire, nekoliko rupa u pohabanoj ulici, sprejom isarani straznji zid garaza i ziva ograda koja opasava moju skolu koje sam svake noci prije spavanja prizivala u sjecanje. Dakle, mislila sam, da cim patim toliko jer jesam malo drugacija od njih, onda barem mogu da tu svoju razliku ucinim necim posebnim.  Ali onda me je jedan dan poucio boljemu.

Autobus se zaustavio ispred necega sto je zaista licilo na neki nekadasnji radnicki lager. Bila je to jedna velika ravnica, oivicena gustom sumom (valjda zato Buchenwald) i zeljeznom ogradom. Ustvari ne sjecam se vise da li je bilo ograde, ali danas mi nekako ograda, zica, bilo koja granica jednostavno titra pred ocima. Uveli su nas kroz ogromnu zeljeznu kapiju, malo je licila na one kakve su ranije imala imanja nekih aristokrata. Djelovala je svecano i sablasno u isti mah. Znam da sam podigla pogled ne bi li je obuhvatila u svoj njenoj prijetecoj visini i tada spazih natpis, da - poruku svakom posjetitelju ovog mjesta: "Jedem das Seine" ili "svakom njegovo".

Setali smo izmedju bezbroj redova dugackih, cetvrtastih crnih kocki. Objasnili su nam da su nekada tu bile barake, ali da su ih iz higijenskih razloga odstranili. Osvrnula sam se oko sebe i negdje kod 40te takve kocke prestala da brojim jer sam pobrkala redoslijed i nisam znala vise gdje sam stala. Cilj je bila jedna zgrada na cosku ravnice, Unutra su se nalazili omanje predvorje i jedna soba u kojoj su jos uvijek bili ona cudna starinska vaga kakvu jos nekada mozete kod ljekara zateci, jedan stol sa stolicom i slika ljudskog tijela sa organima okacena na zidu. Tik iza mjesta gdje je stojala vaga se nalazio mali prozorcic. Tako su ubijali zatvorenike koji su bili viseg cina u neprijateljskoj tj. za nas prijateljskoj vojsci, objasnjavao je g. Frommann. Cijev puske bi se proturila kroz to prozorce u zidu i dok pacijent ne bi ni slutio sta ga ceka poslije pregleda, za njega bi se posjeta Buchenwaldu vec i okoncala. I onda krematorijum u koji naravno nismo ulazili, ali koji je s vana izgledao kao jedna velika pec za lozenje. Ne sjecam se tacno misli koje su mi prolazile glavom dok sam posmatrala to mjesto. Ali znam da sam cijelo to vrijeme imala cudan osjecaj mucnine u stomaku i bila misljenja da vazduh nekako sladunjavo mirise. Zavrsetak obilaska je bio muzej, muzej je pogresan izraz iako ni komemorativni centar nije podoban opis, nazvacu ga Opomena. Opomena je novonastala gradnja, po svemu sto ga je cinilo se to dalo zakljuciti, ali prije svega po tome sto je jos uvijek stojalo za razliku od baraka. Unutra su se nalazile razne sitnice. Bile su to liste s imenima, datumima rodjenja i mjestima iz kojih su dolazili zatvorenici. Bilo ih je Slovaka, Madjara, Cigana, Litvanaca, cak i poneki Jugoslaven (tadasnji jel, pa po tome valjda i sadasnji). Racunala sam po 1944toj i nalazila ljude srednjih godina, ali i neke vrsnjake. Svi listovi su bili vec pozutjeli i tinta na njima je blijedjela, i mozda bas zbog toga sam ocajnicki pokusavala da zapamtim sva imena. Da tako zlu pokazem da nijedna zrtva nije zaboravljena, ni onda kada tinta izblijedi. Ali sam se uskoro ukorila i konstatovala da sam ponovo djetinjaste naivna i da to moje pamcenje ionako nema svrhe, jer je bezbroj takvih lista stojalo iza staklenih prozorcica i ja nikada ne bih bila u stanju da zapamtim sva imena i to me je rastuzilo i zabolilo. Pored listi su tu bile i neke licne sitnice od zatvorenika, poneka drvena klompa ili ofucana straftasta zatvorenicka kapa, tri dugmeta necije kosulje, dvije izlomjene karte, necija torbica pletena, cak i sat jedan cije su kazaljke stale na 3:11. Onda par crteza i jos bezbroj takvih sitnica kojih se vise ne mogu sjetiti. Ali jednog detalja, jednog detalja se sjecam i bojim se da cu ga se zavijeka sjecati. U vitrini ispred mene su stojale dvije kockice, onakve kakve koristis kada se igras Covjece ne ljuti se ili Monopola, samo malo vece i nezgrapnije, ali jasno uoblicene kockice sa izbusenim tackama sa svake strane. Prvo sam mislila da je i to jedna od licnih sitnica zatvorenika, ali onda spazih objasnjenje sa lijeve strane vitrine i pridjoh da procitam. Na papiru je stojalo ispisano: "Kocke napravljene od ljudske kosti" i onda godina.  Mozda je to bio trenutak u kojem sam shvatila da sam ja nebitna. Da ja nicim nisam posebna u svojoj boli, da sam cak sta vise sretna, jer evo ja ziva i prava, jos uvijek sa svim svojim kostima u svom tijelu stojim na tlu Njemacke i gledam u dvije kocke ismirglane od necijih kostiju dok u mojoj Bosni jedna Omarska cuti. Je li to bila necija ruka ili noga? Ako je ruka, je li znala pisati lijepo ili mozda svirati klavir? Ili je njome vlasik nervozno cupkao brkove, ili gladio svog unuka, drzao za ruku dragu. Ako je noga, je li veselo koracala dok je jos mogla, ili je bila ponositog odmjerenog koraka? I je li posrtala dok je ovdje jos pravila svoje posljednje korake? Cija li si, o, kocko bacena?!

Buchenwald sam napustila, ali je nesto od njega ostalo da zivi u meni. I danas citajuci roman djecaka koji je dozivio i prosao Auschwitz, pa Buchenwald, ponovo se vratih u taj jedan dan...

Zlo se ne desava tek tako, kao sto se mnogi od nas tjese. Ne, ono se mirno i marljivo planira i smislja. Njegovi detalji i nijanse opakosti, nemilosrdja i mentalnog zlostavljanja se radjaju u tisini tudjih radnih soba, kancelarija i kabineta dok neduzna djeca mirno snivaju snove o svojoj buducnosti. Zlo nema ni nekog imena, niti nacije, nema ni religije ni politickog opredjeljenja. Ali jedna stvar mu je uvijek zajednicka. A to je covjek. Nakon Buchenwalda i Auschwitza svijet je prijetio da se takvo zlo ne smije vise ponoviti, a Nijemci su mutirali od fasistoidne nacije u jednu od najtolerantnijih i najmiroljubljivijih nacija svijeta. Ali zlo se opet desilo, u drugoj formi ali sa istim rezultatom i ciljem. U mojoj Bosni i Hercegovini, u Sudanu, u Kongu, u Iraku, u Ceceniji i ko zna gdje jos. I desava se i dalje. Ali ja vjerujem u dobro i vjerujem da covjek nije principijelno los, iako mi samoj nekada tesko pada da se u to ubijedim. Ali opet vjerujem. A nakon sto cuh govor Imre Kertezsa, tog djecaka koji provede svoju mladost u blizini krematorijuma, smrti i najokrutnijeg mentalnog zlostavlja i unistenja svega sto je ljudsko i covjeku svojstveno, ja znam da je upravo vjera u dobro jedini nacin da se zlo nadvlada.

Rekao je sa svojih 70 i nesto godina pri urucenju Nobelove nagrade za svoje literarno djelo: "Kada bi me danas neko pitao sta me to jos drzi na ovom svijetu, sta me drzi u zivotu, ja bih mu bez oklijevanja odgovorio: ljubav".

U ovom smislu, vjerujem u ljubav i u to da svaki covjek umije i treba da voli i bude voljen.

Cak i onda kada mi to djeluje iluzorno.

14.06.2007.

Istina

Ima nesto u onoj:

Kada se jedna vrata zatvore, negdje se otvori prozor.

:)

31.05.2007.

Svakodnevna jadikovka

Osjecam se iscrpljeno. Iscrpljeno i slomljeno. Sazvakano, prebijeno, bez trunke energije. I pitam se sto to meni treba?! Sto se vise siri moj krug prijateljica, utoliko vise umijem da cijenim kripticnost pojedinih muskaraca. Neke djevojke jednostavno ne znaju da stanu kad je dosta! Kad je dosta pricanja, tracanja, razglabanja o tome sto im je momak takav kakav je, ili ako ga nema - zasto ga nema i u cemu je problem! Ako ih je nazvao, da li ih je nazvao zato sto je htio biti kulturan ili zato sto stvarno nesto hoce. Ako ih nije nazvao, da li je to uradio da bi ih jos vise zaintrigirao ili jer ga ona ne interesuje?! Da li ona treba njega da nazove ili ipak da saceka? I da li ovaj kolac ima 500 ili 455 kcal?!

Nekada bih zeljela da imam onaj veliki cep i da im jednostavno zapusim usta, da prestane taj vodopad bespotrebnih rijeci. Ili svoje usi. Da ne moram da slusam te trivijalnosti na koje ionako nemam odgovora. Mislim, drage djevojke, kako ste uspjele takve pametne, obrazovane, ambiciozne i "svestrane" da se reducirate na jednu jedinu temu - recycling analize muskog ponasanja. Ima li neka druga tema na kojoj se mozemo zadrzati duze od jednog srka kafe? Ima li neka vijest u novinama koja vam je zaokupila paznju, neka dobra knjiga sto ste skoro procitali, album neke grupe koja vas je odusevila?! Jeste li mozda razmislile da postoje druge teme oko kojih se vrti ovaj svijet sem glupih momaka?! I zasto se ja redovno nakon ovakvih seansi osjecam kao plava tukica iz Glorijinog roman, koja je "bila veoma uspjesna i marljiva radnica svjetske firme, ali srece u ljubavi nije imala. I onda je shvatila da ce njeno zivotno ispunjenje da se desi ukoliko uspije da zadobije srce zgodnog i mladoga, krajnje bogatoga i skromnog sefa joj - XYZ."  Ma, f*** you all!

Kada skontate da na ovom svijetu ima malo vise stvari od jednog k**** da vas ispuni, nazovite me.

29.05.2007.

To do!

Unistiti sve slike s bivsim na kojima on izgleda dobro, a ja sretno....

27.05.2007.

Lijepi plavi...

Kada vec odavno nisi kod kuce, kada si se pomirila s tim da ti je dom svugdje i nigdje, izuzetno je tesko u sebi probuditi onaj osjecaj pripadnosti. Osjecaj da se po koncu odlaska vracas necemu svom. Nakon putovanja se uvijek neki cudan osjecaj praznine uvuce u mene, te ja vazda nanova shvatim da sam stigla, ali ne i pronasla svoj dom. Svoj grad. Ova moja metropola i ja vodimo naime vec dugo godina jednu cudnu, gotovo modernu vezu. Volim je, i osjecam se voljeno, ali smo nas dvoje jos uvijek daleko od onog osjecaja sigurnosti i spremnosti da se upustimo u nesto trajnije, nesto ozbiljnije. I nije samo do mog grada, svjesna da se ni ja do sada nisam bila spremna vezivati moram sebi priznati da smo oboje tek s pola srca prihvatili ovaj cudni kompromis. Sve do danas.

Ponukane avanturistickim pricama i zeljom za promjenom, drustvo se iskupilo i zaputilo do obliznje drzave i glavnog joj grada. Dok smo nakon 50min voznje vozom vec bili u drugom govornom podrucju, nisam mogla a da se ne solidarisem sa uvijek zbunjenim i odusevljenim Amerima koji po prvi put posjecuju Europu -- fascinirajuce je kako na ovako malom prostoru zive tako brojne razlicite kulture udaljenje u ovom slucaju tek nekih 60tak km jedna od druge. No, ovaj grad me na zalost nije nicim zaveo. Nista autenticno, nigdje nekog mu posebnog mirisa, tragali smo za duhom i dusom tih tuznih gradjavina, ali avaj. Sve sto nas doceka i isprati bijahu bezbrojni sivi stambeni blokovi i mali starogradski centar, nazalost neuspjelo uradjen po uzoru na austrougarsku prijestolnicu. No ovaj grad je i svejedan u ovoj prici. Meni barem. Ono sto je bitno tek dolazi. Danas sam prvi put nakon niza godina bila istinski radosna povratku. Ni paklena vrucina, ni zuljevi na bosim nogama me nisu mogli zaustaviti od jedne kratke - ali za nas dvoje - tako bitne reunion setnje. Ceznula sam da pobjegnem od betonskih blokova Bratislave u krilo ljupkog Beca. Vec s prvim korakom sam ga disala punim plucima, pogledima milovala njegova velelepna i skladna zdanja, dusom upijala svaki njegov cosak, krov i sokak. Kultura, historija, umjetnost i savremeni sexappeal ove prijestolnice su me danas konacno zaveli i oborili s nogu. Danas sam ga prvi put nazvala mojim i osjecala to istinski. I ne znam koliko dugo ce ova nasa veza da potraje, ali znam da sam u njemu neocekivano ipak pronasla komad doma i neceg sto pripada meni. Napokon.

 

19.05.2007.

Zemlja bez boje

Tacno nakon 15 godina od pocetka rata u mom rodnom gradu sam se silom prilika obrela s druge strane Drine. S njihove strane Drine. Nekada je cudno kuda nas sudbina donese i prije svega kada. Dana 15. maja, kada je sa prvom granatom prekinuto doba moje i jos mnogo cije nevinosti, ja sam stojala u Beogradu na Kalemegdanu kod spomenika Pobednika. Gledala sam na prelijepi pejsaz koji se pruzao pred mojim pogledom, na simbolicni prizor stapanja Save i Dunava, rijeka koje su spajale i spajaju ne samo zemlje bivse Jugoslavije vec i zemlje danasnje Europske unije. Dusa mi je bila mirna, trudila sam se da potisnem barem u tom trenu sve krvave datume iz svoje glave i jednostavno budem. Da se otvorim za dijalog Beogradu, gradjanima Srbije i ovom Pobedniku nada mnom. Ali avaj. S obliznje zidine me prenu topovska paljba srpske vojne milicije, i to ne jednom – vise puta. Vrisnuse lastavice, poskocise malisani na platou, razbi se moj krhki oblak zvani pokusaj. Ne, nije rat, rekoh sebi. Jeste 15. maj, ali nije rat – ovo to samo neki ceznu ponovo za zvukom djuleta.

Cemu traziti blage, diplomatske rijeci – ovaj narod je intoksiciziran nacionalizmom. U samom srcu Beograda, dakle duz cijele Knez Mihajlove buduci narastaji nove, demokratske Srbije setaju u plavim majicama na kojima su velikim slovima ispisane godina 1389, te parola „Nedamo Kosmet*“. Dijele parolne listice isred krcatih butika tako im omrzenih imperijalisticko-kapitalistickih zemalja Zapada i pozivaju gradjane Srbije na „pokajnicki mars“. Koji nema veze sa pokajanjem u onom, nama vjerovatno ocekivanom smislu,vec - kako je to Aleksandar Vulin simpaticno formulisao na emisiji Replika srpskog Pinka (citat!) – pokajanje ne zato sto su se borili, vec sto se nisu dovoljno borili. Stoga mi je bilo posve normalno da mi u kaficu drustvo pravi Draza Mihajlovic i plakat na obliznjoj zgradi s pozivom na ovogodisnje okupljanje na Ravnoj Gori. I uopste, u tih proteklih sedam dana ista slika mi se pruzala u svim dijelovima grada. Godina 1389 sprejom naskrabana na fasadi stambenog bloka, onda cetiri C  - djelo valjda srpskih sinova (!?), parole kao ova mi omiljena „Seselj srpski heroj“ ili ova manje jaka „Kosovo je srce Srbije“. I naravno – nakon pobjede Marije Serifovic (prezime je puka ironija ako mene pitate) na Eurovision Song Contest-u, slavlje kao da je Srbija u najmanju ruku osvojila jos jednom „veliku i slavnu pobedu nad Turcima“ (citat sa kamene ploce na Kalemegdanu). Prosto dirljivo je bilo to nacionalno uzbudjenje i ushicenost, ali je u biti jasno odakle taj intenzitet – Marija im je prvi put nakon duuugooo vremena s pravom dala nesto na sto mogu biti ponosni.

Ova zemlja nista nije naucila iz proslih ratova i poraza. Ovdje se nacionalizam i dalje stiti i njeguje kao krhko odojce, hrane ga svjezim indoktriniranim mlijekom vladajucih stranki i jakim parolama. Mladim gimnazijalistima na oprostajnoj svecanoj manifestaciji serviraju Kosovku djevojku i melanholicno-junacke, nacionalno pretenciozne pjesme o slavnim bitkama iz 14. vijeka, a ne smjernice za svjetliju buducnost. Buducnost bez tereta proslosti, bez vijekovnih paucina mrznje, buducnost u jednoj sarolikoj Europi gdje je zajednica mjesavina 25 zemalja! Ne, to gimnazijalcima nisu dali na put – u njihove buduce mlade zivote su ih ispratili rijecima „Kosove je srce Srbije“. Pitam se samo ko ce preuzeti odgovornost za svu tu silnu mladost kada ostanu bez ovoga im srca?! Koje ce im novo, nacionalno srce ugraditi da tuce bolesnim bilom?!

U zemlji gdje se iz nekih samo Srbima poznatih razloga slave izgubljene bitke sto bijahu prije 6 stoljeca, gdje se Europa i USA titulisu kao neprijatelji i lazovi, gdje ubice slobodno hodaju ulicama  - slabo da se moze govoriti o pomaku kolektivne svijesti. Ne, u Srbiji je vrijeme stalo. Izgubivsi sve ratove koje su zapoceli, nakon sto ih i pobratimi Crnogorci ostavise kad vidjese da se bez njih brze koraca naprijed, ova zemlja se konacno  i po meni bespovratno okrenula sebi u svom povrijedjenom ponosu i sujeti. I umjesto da prizna svoje greske, da natjera nacionalizam i ksenofobicnost na kapitulaciju, ona cini ono sto ne smije - histericno se vjesa za zadnji komad nacionalnog ponosa (interesa kako se to ovdje zove) i forsira ga do iznemoglosti. A ne vidi da je vec odavno na izmaku.

 

Napustila sam Beograd s mijesanim utiscima. Ovaj zaista lijepi grad, sa krajnje domacinskim ljudima i ljubaznim krajolicima je nazalost jos uvijek zatocen u klupku mrznje, laznog ponosa, i vrhunskog nacionalizma. U klupku koje je sam zamrsio i umjesto da to okonca, oni ga mrse i petljaju i dalje i ne misle da prestanu. Ili ipak misle?!

A ja... Ja sam sklopila konacno mir sa sobom i rijesila se tereta onog osjecaja sto nas sve Bosance i Hercegovce tisti, a zove se nepravda. Suocena sa njenim pravim nalicjem, ja sam shvatila da nema gore i teze kazne od ovog nacionalnog sljepila sto nazalost u Srbiji jos uvijek vlada.

 

*Kosovo i Metohija

 


Stariji postovi

<< 08/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

Za one zeljne mastanja, te razmjenjivanja velikih izmisljotinja:
himera_himera@hotmail.com

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
6666

Powered by Blogger.ba