Buchenwald
Sjecam se tog dana kao da je jucer bilo. I cudim se kako se neki momenti, sekunde tek, usijeku u sjecanje i ostanu tu da traju zavijeka dok nas neke godine znaju proci u nekom velu od nejasnih oblika, ljudi i dogadjaja. Upozoravam nestrpljive citace da odmah odustanu, ovo je bio kao sto rekoh jedan dug dan koji se danas nanova probudio i spojio sa ovim, ali zato i pisem...
Dakle, imala sam 14 godina i bila zvanicna izbjeglica u zemlji Nijemaca. Ali ovaj put su oni bili oni dobri, a ondasnji dobri su postali zli i tako sada nisam bila izbjeglica zbog Nijemaca kao moja nana rahmetli, vec izbjeglica kod Nijemaca. A izbjegla sam tj. moja mama je odlucila da je bolje za mene da napustim vlazni i hladni podrum i tutanj granata koji su ovaj put bile ispaljivane od srpske vojske, dakle Srba, za koju moja ona ista nana rahmetli tada jos nije vjerovala da su Srbi dok smo zajedno sjedile u podrumu i brojale detonacije. Jer Srbi su bili njeni kumovi na vjencanju, objasnjavala mi je, i njene komsije dok je zivjela na Zelenom vijencu u Beogradu davne 1943. I eto, sudbina je tako htjela da se poigra malo sa nama i obrne strane, obrne percepcije i navede te na pitanje ne ko je dobar, a ko nije. Vec postoji li uopste dobro na svijetu, ako vec sutra ovaj danasnji dobri moze postati tvoj dzelat.
Tako nekako su se odvijale moje misli dok sam se skupa sa svojim (njemackim) razredom vozila finim njemackim busom kroz fine i lijepo uredjene njemacke autoputeve. Iz zapadne u istocnu Njemacku. U Buchenwald. Mislila sam tada da jedina ja od nas 24 (jer njemacki razredi su isto fino uredjeni, nisu pretrpani) znam kuda idemo. Naravno da su moji drugovi i drugarice znali da se vozimo u koncentracioni lager Buchenwald, ucitelj Frommann nam je to objasnio na casu historije Ali ja sam bila zvanicna izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, bila je to 1994ta godina i jedina ja od nas 24 u razredu sam tacno znala da razlikujem alarm za vazdusnu opasnost od onog za opstu. I jos par trikova kako se sklonit na vrijeme kad cujes tupi zvuk granate (to su je tek ispalili) etc. Mozda sam u tom svom djetinjem otudjenju bila sebi malo i posebna jer sam bila drugacija. Mozda sam zeljela da se vidim kao drugaciju od drugih, da nekako opravdam svu tu neizdrzivu bol i podijeljenost koju sam nosila sa sobom otkako sam se bila rastala od svog tate, brata, moje nane i tetke. I onda su tu bili Amila, Hasan, Ziga, Hare, Melisa, Amra, moja breza sa lijeve strane travnjaka do zgrade, visoka bandera kod koje smo se igrali kadije i zmire, nekoliko rupa u pohabanoj ulici, sprejom isarani straznji zid garaza i ziva ograda koja opasava moju skolu koje sam svake noci prije spavanja prizivala u sjecanje. Dakle, mislila sam, da cim patim toliko jer jesam malo drugacija od njih, onda barem mogu da tu svoju razliku ucinim necim posebnim. Ali onda me je jedan dan poucio boljemu.
Autobus se zaustavio ispred necega sto je zaista licilo na neki nekadasnji radnicki lager. Bila je to jedna velika ravnica, oivicena gustom sumom (valjda zato Buchenwald) i zeljeznom ogradom. Ustvari ne sjecam se vise da li je bilo ograde, ali danas mi nekako ograda, zica, bilo koja granica jednostavno titra pred ocima. Uveli su nas kroz ogromnu zeljeznu kapiju, malo je licila na one kakve su ranije imala imanja nekih aristokrata. Djelovala je svecano i sablasno u isti mah. Znam da sam podigla pogled ne bi li je obuhvatila u svoj njenoj prijetecoj visini i tada spazih natpis, da - poruku svakom posjetitelju ovog mjesta: "Jedem das Seine" ili "svakom njegovo".
Setali smo izmedju bezbroj redova dugackih, cetvrtastih crnih kocki. Objasnili su nam da su nekada tu bile barake, ali da su ih iz higijenskih razloga odstranili. Osvrnula sam se oko sebe i negdje kod 40te takve kocke prestala da brojim jer sam pobrkala redoslijed i nisam znala vise gdje sam stala. Cilj je bila jedna zgrada na cosku ravnice, Unutra su se nalazili omanje predvorje i jedna soba u kojoj su jos uvijek bili ona cudna starinska vaga kakvu jos nekada mozete kod ljekara zateci, jedan stol sa stolicom i slika ljudskog tijela sa organima okacena na zidu. Tik iza mjesta gdje je stojala vaga se nalazio mali prozorcic. Tako su ubijali zatvorenike koji su bili viseg cina u neprijateljskoj tj. za nas prijateljskoj vojsci, objasnjavao je g. Frommann. Cijev puske bi se proturila kroz to prozorce u zidu i dok pacijent ne bi ni slutio sta ga ceka poslije pregleda, za njega bi se posjeta Buchenwaldu vec i okoncala. I onda krematorijum u koji naravno nismo ulazili, ali koji je s vana izgledao kao jedna velika pec za lozenje. Ne sjecam se tacno misli koje su mi prolazile glavom dok sam posmatrala to mjesto. Ali znam da sam cijelo to vrijeme imala cudan osjecaj mucnine u stomaku i bila misljenja da vazduh nekako sladunjavo mirise. Zavrsetak obilaska je bio muzej, muzej je pogresan izraz iako ni komemorativni centar nije podoban opis, nazvacu ga Opomena. Opomena je novonastala gradnja, po svemu sto ga je cinilo se to dalo zakljuciti, ali prije svega po tome sto je jos uvijek stojalo za razliku od baraka. Unutra su se nalazile razne sitnice. Bile su to liste s imenima, datumima rodjenja i mjestima iz kojih su dolazili zatvorenici. Bilo ih je Slovaka, Madjara, Cigana, Litvanaca, cak i poneki Jugoslaven (tadasnji jel, pa po tome valjda i sadasnji). Racunala sam po 1944toj i nalazila ljude srednjih godina, ali i neke vrsnjake. Svi listovi su bili vec pozutjeli i tinta na njima je blijedjela, i mozda bas zbog toga sam ocajnicki pokusavala da zapamtim sva imena. Da tako zlu pokazem da nijedna zrtva nije zaboravljena, ni onda kada tinta izblijedi. Ali sam se uskoro ukorila i konstatovala da sam ponovo djetinjaste naivna i da to moje pamcenje ionako nema svrhe, jer je bezbroj takvih lista stojalo iza staklenih prozorcica i ja nikada ne bih bila u stanju da zapamtim sva imena i to me je rastuzilo i zabolilo. Pored listi su tu bile i neke licne sitnice od zatvorenika, poneka drvena klompa ili ofucana straftasta zatvorenicka kapa, tri dugmeta necije kosulje, dvije izlomjene karte, necija torbica pletena, cak i sat jedan cije su kazaljke stale na 3:11. Onda par crteza i jos bezbroj takvih sitnica kojih se vise ne mogu sjetiti. Ali jednog detalja, jednog detalja se sjecam i bojim se da cu ga se zavijeka sjecati. U vitrini ispred mene su stojale dvije kockice, onakve kakve koristis kada se igras Covjece ne ljuti se ili Monopola, samo malo vece i nezgrapnije, ali jasno uoblicene kockice sa izbusenim tackama sa svake strane. Prvo sam mislila da je i to jedna od licnih sitnica zatvorenika, ali onda spazih objasnjenje sa lijeve strane vitrine i pridjoh da procitam. Na papiru je stojalo ispisano: "Kocke napravljene od ljudske kosti" i onda godina. Mozda je to bio trenutak u kojem sam shvatila da sam ja nebitna. Da ja nicim nisam posebna u svojoj boli, da sam cak sta vise sretna, jer evo ja ziva i prava, jos uvijek sa svim svojim kostima u svom tijelu stojim na tlu Njemacke i gledam u dvije kocke ismirglane od necijih kostiju dok u mojoj Bosni jedna Omarska cuti. Je li to bila necija ruka ili noga? Ako je ruka, je li znala pisati lijepo ili mozda svirati klavir? Ili je njome vlasik nervozno cupkao brkove, ili gladio svog unuka, drzao za ruku dragu. Ako je noga, je li veselo koracala dok je jos mogla, ili je bila ponositog odmjerenog koraka? I je li posrtala dok je ovdje jos pravila svoje posljednje korake? Cija li si, o, kocko bacena?!
Buchenwald sam napustila, ali je nesto od njega ostalo da zivi u meni. I danas citajuci roman djecaka koji je dozivio i prosao Auschwitz, pa Buchenwald, ponovo se vratih u taj jedan dan...
Zlo se ne desava tek tako, kao sto se mnogi od nas tjese. Ne, ono se mirno i marljivo planira i smislja. Njegovi detalji i nijanse opakosti, nemilosrdja i mentalnog zlostavljanja se radjaju u tisini tudjih radnih soba, kancelarija i kabineta dok neduzna djeca mirno snivaju snove o svojoj buducnosti. Zlo nema ni nekog imena, niti nacije, nema ni religije ni politickog opredjeljenja. Ali jedna stvar mu je uvijek zajednicka. A to je covjek. Nakon Buchenwalda i Auschwitza svijet je prijetio da se takvo zlo ne smije vise ponoviti, a Nijemci su mutirali od fasistoidne nacije u jednu od najtolerantnijih i najmiroljubljivijih nacija svijeta. Ali zlo se opet desilo, u drugoj formi ali sa istim rezultatom i ciljem. U mojoj Bosni i Hercegovini, u Sudanu, u Kongu, u Iraku, u Ceceniji i ko zna gdje jos. I desava se i dalje. Ali ja vjerujem u dobro i vjerujem da covjek nije principijelno los, iako mi samoj nekada tesko pada da se u to ubijedim. Ali opet vjerujem. A nakon sto cuh govor Imre Kertezsa, tog djecaka koji provede svoju mladost u blizini krematorijuma, smrti i najokrutnijeg mentalnog zlostavlja i unistenja svega sto je ljudsko i covjeku svojstveno, ja znam da je upravo vjera u dobro jedini nacin da se zlo nadvlada.
Rekao je sa svojih 70 i nesto godina pri urucenju Nobelove nagrade za svoje literarno djelo: "Kada bi me danas neko pitao sta me to jos drzi na ovom svijetu, sta me drzi u zivotu, ja bih mu bez oklijevanja odgovorio: ljubav".
U ovom smislu, vjerujem u ljubav i u to da svaki covjek umije i treba da voli i bude voljen.
Cak i onda kada mi to djeluje iluzorno.
