Tik-tak
Ovih dana sam intenzivno razmisljala o tajmingu, o vremenu - godinama, mjesecima, cak i satima u kojima se nesto odigralo ili ne. A sve zbog takvog tajminga ili iz nedostatka istog.
Jos za vrijeme mog gimnazijskog doba smo se druzili, moj B. i ja. Bilo je to jedno od onih prvih zensko-muskih prijateljstava koje imas u zivotu, onih za koje naivno mislis da nece pokleknuti pred razlikama u spolovima, vec do vijeka ostati odani jaranluku. Nije bilo gida a da B. nije bio tu, niti bi on i njegovo drustvo nesto organizovali bez mene i mojih prijateljica. Beskonacni razgovori, filozofiranja i pametovanja uz gitaru na klupama u toplim ljetnjim vecerima, zezancije i puno, puno smijeha. I malo pomalo se pocelo nesto mijenjati u meni. Njegovi pogledi su mi odjednom postajali neprijatni i tjerali mi crvenilo u obraze, odnekle se izrodila i modna svijest moja te sam pocela da se zagledam u odabranoj odjeci prije nego sto se nadjemo. Ukratko, zaljubila sam se. Ali tome tada nije bilo mjesta. Jer je B. bio jaran, a mi svi jedna velika grupa nas u koju se takvi spojevi jednostavno nisu uklapali. I ja sam bila uplasena. Da te moje emocije nece biti uzvracene, da cu napravit ludu od sebe i da cu - najgore od svega - izgubiti nase prijateljstvo. Ali iako mozda ove prve dvije stvari ustedjeh sebi ne govoreci nista, prijateljstvo ipak nismo uspjeli zadrzat. Polako, ali ipak, smo se poceli udaljavati i sve vise kaciti oko gluposti. Ne znam, jednostavno smo se izgubili iz vida na kraju. Dobrih osam godina kasnije smo se ponovo nasli, u istom tom drustvu, u istom gradu. Svi pomalo ozbiljniji, iskvareniji, sa vise iskustva, ali manje sjaja u ocima. I odjednom, valjda dirnut zbog cinjenice da se dugo nismo vidjeli, B. se pred svima obrati meni. I rece da mi eto sada zbog svih tih godina koje su prosle i stvari koje su se desile, ima hrabrosti reci da je nekada bio zaljubljen u mene. Ali nije imao hrabrosti priznati mi. Tada.
Subota je i glavna shopping milja ovog grada vri. Ja vec kasnim na dogovoreni sastanak sa prijateljicom, izlazim iz metro stanice i biram lijevi izlaz, umjesto desnog na kojem inace uvijek izlazim. Ovaj put mi se ne da pjesaciti dugo. Hitam uz stepenice, na cesti me vec guta nesnosna vika i zamor ljudi. Parada je elektronske muzike, basovi ubijaju, ljudi su svuda oko mene. I onda.... U toj nanosekundi - jedan pogled, jedan treptaj oka, jedan otkucaj srca - i znala sam da vise nema sumnje. On. Zivi dokaz mog zadnjeg brodoloma, neko koga ne zelim vidjeti da me ne bi zivo podjestio na besane noci. On u mom gradu, na pola metra od mene, medju milion nepoznatih lica. Sve oko utihnu, osjetih da gubim tlo pod nogama i obamrlost mi pokri cijelo tijelo. samo jedna nanosekunda.
I pitam se danas, sta da sam tada imala vise hrabrosti i rekla B. sta osjecam za njega? Kako bi moj zivot do sada izgledao? Da li bi ipak upoznala ove osobe koje ostavise trag u mom zivotu ili bi me put odveo negdje potpuno drugdje?! Ili, sta da je B. bio odlucniji? Sta da sam jucer propustila metro i dosla tri minute poslije na dato mjesto? Ma koje tri minute, da sam pola minute duze trebala pri izlazu iz stanice - da li bih ga ipak vidjela? Ili bih nastavila i dalje zivjeti uljuljkana u ovoj iluziji da sam postala imuna na njega, da sam u ovom gradu sigurna od njegovih pogleda, da se ne moram bojati i iscekivati ga iza svakog coska jer zivi stotinu kilometara daleko od mene?! Jedna sekunda, jedna odluka. Los tajming, dobar tajming ili jednostavno sudbina?! Preodredjenost ili ipak slucajnost?
Ja znam da slucajnosti ne postoje, jer ne akceptiram tu teoriju da mi je zivot tek jedan niz naslijepo nabacanih susreta i dogadjaja bez ikakvog dubljeg znacaja ili svrhe. Ne, mora biti nesto vise u ovome gdje smo. Ali i pored svega, uvijek ce da ostane ono jedno malo pitanje - sta da sam samo tada...?! Pitanje ciji odgovor i ne ocekujemo, ali ga uvijek nanova postavljamo. Pogotovo onda kada se bojim izgubiti to sto imamo. Ili onda kada dato ne zelimo ili ne mozemo prihvatiti.
