neostvariva zamisao

Zao mi je sto se ne javljam cesce, ali upravo radim na jednom projektu koji se zove prosirenje alternativnih nacina upraznjenja privatnog zivota. Kakav je to projekat, da li je uspio il me je porazi, cete uskoro moci procitati na ovom mjestu!

Do tada vas ljubi isplanirana Shimera!:)

U zadnje vrijeme ne mogu a da se ne pitam sta se to promijenilo od moje 18te godine. Jer tada, dakle negdje na prelomu djevojcice u djevojku, sam u potpunosti razumjela tu musko-zensku igru. Pardon - ne igru, vec tada vezu. Sve je bilo tako krasno uredno, cijeli tok dogadjaja je imao svoju sifru i razlog. Upoznate se, on te pozove na izlazak. Prosetate se korzom, doprati te kuci i pita mozete li se opet vidjeti. Ti onda sva usplahirena sacekas njegov naredni telefonski poziv, koji - i sada paznja - i zaista uslijedi! i sada vec znas da imate pravi date. Uskoro dolazi i prvi poljubac (onaj najsladji) i sve postaje jasno, znas da ste par. U vezi. Ekskluzivnoj. One on one. A danas. Hmm a kako je danas?!

Danas zivimo u svijetu, ili moja malenkost, u kojem postoji najmanje 50 razlicitih izraza za musko-zenske relacije. I cini se da upravo sto ih je vise, to je teze definirati dati odnos. Danas poziv na kafu nista ne znaci. Poljubac je znak privlacnosti, ali nikakav ekskluzivni pecat. Danas cete mozda provesti nekoliko noci zajedno, ali opet ces oprezno reci da se tek "vidjas" s nekim - nista ozbiljno. Danas je hodanje, furanje, zabavljanje - ma nazovi kako hoces - postalo urbani mit. Mozes imati sve u ovom gradu koji nikad ne spava: prijatelja kod kojeg ponekad prespavas, bivseg s kojim vise ne spavas - ali izlazis, aferu kojoj ne znas ni prezime, momka kojeg volis i s kojim nisi u vezi. Jer veza - UUUUUU - ta opaka, zlocesta rijec, je danas ugrozena vrsta u ovom svijetu izlazaka i svih nemogucih ili ipak mogucih kombinacija. Sta se desilo? Jesu li svi ti romanticni, pozrtvovani decki se jednostavno umorili od ekskluzivnih, determiniranih kombinacija? Ili su se pak cure u toku niza godina od 18te do 26te do te mjere promijenile, te su postale i same neodlucne kojem slatkom momku u toj masi ovakvih dati svoje srce na leasing, te ga danas dijele na njih vise?

Svo ovo vrijeme sam mislila da je ovo jednostran problem. Da su muskarci ti koji se ne zele vezivati, sto mi je djelimicno moja prijateljica Jo objasnila i humanoidnom evolucijom. Muskarci su po njoj tu da rasprsuju sto vise sperme po svijetu za vrijeme svog zivota (zbog sto vise potomaka i ocuvanja ljudske civilizacije), a zenke teze hranitelju i ekskluzivnom daddy-ju za te potomke, da bi isti mogli prezivjeti i tako dostici reporduktivni stadij u kojem se sve to nastavlja iznova. Meni je ovo zvucalo prejednostavnim i prefrustrijajucim - zar se nismo odmakli od doba homosapijensa?! Ali vidi sad - obreh se sama u situaciji gdje ne zelim vezu, ali zelim momka koji mi nudi vezu. Zvuci paradoksno? Nije. Mozda su zenke novi muskarci 21. vijeka.

Savremena zenka u godini 2007-moj ne treba hranitelja, jer ima svoju platu. Ona ne treba ni skrbnika, jer je u stanju da sama plati svoj stan s pogledom na park. Za hranu se brinu restorani, fast-food lanci i obliznji supermarketi (ponekad i pasta industrija spravljena u roku od 5min na vlastitom sporetu). A potomci visu nisu pitanje opstanka, vec kontracepcije. Kod koje je opet zenka glavni snositelj odgovornosti. Dakle eksluzivnost izvjesnih muskih zadataka se danas dijeli i ispunjaje jednako od strane zena, zbog cega je - mozda - veza kao eksluzivnost takodjer postalna dvojbeni i beskrajno diobni pojam. Mozda.

A opet - pored sve te samostalnosti, komotiteta i neovisnosti, ja ne mogu a da se ne sjetim bez neke neodredjene nostalgije onih prvih nevinih setnji niz korzo i leptirica u stomaku jutro poslije prvog izlaska pri pomisli na telefonski poziv koji ce uslijediti. Carolija romantike je danas ustupila mjesto trezvenosti. I sve je odjednom postalo (ne)moguce.

Ja vise zivim u proslosti, nego u ovom trenu. Sjecanja, riznica zakopanih momenata, predmeta, ljudi. Ne razmisljati. To je rjesenje. Pusti neka te svakodnevne radnje udalje od tebe same. Ti uvjezbani koraci, draga rutina koja te uljuljkuje u osjecaj sigurnosti i daje iluziju kontrole. Ustani iz kreveta, umij lice hladnom vodom, obuci se i kreni na posao. Ispuni zadatke koje drustvo zahtijeva od tebe, kojima si se obavezala. Odradi svojih 10 sati, ali ne razmisljaj. Dodji nazad, popij mozda jos neku usputnu kafu i prozbori i nasmij se. S rajom. Udji u stan, upali televizor, pregledaj postu i otvori frizider. Presvuci se, sjedi za racunar ili uzmi casopis, knjigu u ruke. Ali ne razmisljaj.

Jer ja kad razmisljam, uvijek se vratim na isto. Kao hrcak u svom kavezu sto bespomocno i tupavo udara sapama u zeljezni kolut. I vrti, vrti, vrti... Nekada zavrtim taj kolut, pa sam u naninom dvoristu. Perem crvene jagode ispod njene cesme posred baste, a s desna mi se smijesi moja rodica Dina. Nana je pod starim orahom, s mlinom na krilu i dobacuje nam kao ljutito da ne prskamo vodom okolo i namiguje pri tome. Cujem glasove sto dopiru iz unutrasnjosti kuce i osjetim miris zumbula u vazduhu. I srece. Jel znate vi kako mirise sreca?

Nekada me zavrti to kolo, pa se obrem u podrumu svoje zgrade. Svugdje je mrak koji narusava drhtavi treptaj svijeca, ciji se plamen njise u ritmu disanja onih stanara sto im najblize sjede. Cujem tresak granata, osjetim vibracije u zemlji i strah koji mi stisce stomak i zdrijelo. Usta mi se suse, noge su malaksale i za ruku drzim Amilu koja place tiho uz mene.

A onda sam opet tu negdje. Vidim sebe kako kupujem haljinu za Dinino vjencanje i oprobavam je ispred ogledala u mom stanu u kojem sada zivim. Uzimam novine i sjedam u kafic da ih procitam uz jednu produzenu s mlijekom. Imam 26 godina i sve sto covjeku treba. I vise od toga. Imam da pijem, jedem, zivim u miru i izobilju, zdrava sam. A opet se precesto izvlacim odavde u proslost.

Mozda jer nikada nisam s njom zakljucila. Ne mozes imati dva zivota. Rodis se samo jednom, imas samo ovaj zivot i zato ne mozes zaboraviti i zapoceti iznova. Jer tada bi bio ili lud ili mrtav. Zivi uz svoju proslost, posadi je kao ogledalo uza se i cudi se. Da je ustvari vise nema. Da je sve manje tu onih iz tog suncanog dana u basti moje nane. Da ni ta kuca vise nije za mene, sada neko drugi sjedi pod starim orahom. Uskoro ce i njega posjeci, i kucu srusiti i sagraditi tu podzemne garaze. Kuda dakle staviti proslost? Ima jutara kada se probudim i pomislim da mi Bosanci imamo tri zivota. Onaj prije rata, jedan u toku rata, i onda ovaj - poslijeratni. Tri apsolutno nekompatibilne cjeline kojima si ti jedina karika.

Dina je otisla da zivi u inostranstvo i sada se vidimo jednom u dvije godine. Nana je umrla za vrijeme rata, operisala je zuc i nije prezivjela komplikacije koje su uslijedile. Najvise me bole dvije stvari. Da se mama nije orpostila od nje, i da nana nije zadnje dana provela u svojoj kuci, vec u nasem podrumu i bolnici koja zaudara na penicilin, a mirisa zumbula nigdje nema... Dajidza i dajnica su se razveli. Ona ima vec i drugi brak iza sebe, zivi sama i pise mi cestitke za rodjendan u kojima tvrdi da je sretna u Njemackoj. Znam da nije. Dajidza je sam, zivi i dalje u Bosni i nosa dvije slike u novcaniku. Od rodice i rodjaka. Koje vidi jednom u godini. Tetka S. je umrla prosle godine, neocekivano i nakon kratke bolesti. Nije docekala da joj kcerka diplomira, a ako joj je ista bila zelja - bilo je to da doceka da Amela dobije "svoj hljeb u ruke". Kada je umrla, prodali su naninu kucu, a pare koje su trebale za vrijeme njene bolesti, sada vise nikom ne trebaju. A ja? Ja zivim na tromedji, dio mene je Bosni, dio ovdje u kapitolu KuK monarhije, a dio se izgubio negdje.Nekad. Imam sve, zivim u izobilju, zadovoljna sam. Boze zdravlja. I nicim ova moja prica nije posebna. Ona je bosanska. Bosanska slagalica, slika koja je pukla na bezbroj dijelova i rasula sa kud koji. I ja te djelice ko kupim, i vracam nazad, ali ne ide. Ne ide... Neki su zauvijek nestali, slika vise nikad nece biti ista. Sem tu, u toj proslosti z koju sve manje nalazim mjesta i prostora u ovom sto me okruzuje.

Ima dana kada je bolje ne razmisljati. Zagrli rutinu, sutra je novi dan. I ne razmisljaj.